Licem u lice…

Pitaš me

Pitaš me
Volim li te
Još
Još uvijek
Ne usuđujem se
Uzvratiti ti
Protupitanjem
Još
Još uvijek

Ljiljana Jelaska je spisateljica za djecu i mlade. Rodom je iz Vojvodine, točnije iz Sente a danas živi i radi u Hrvatskoj. Nagrađivana je književnica, kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva. Majka je dvojice sinova. U Subotici je dana 7.12.2015. učenicima hrvatskih odjela prezentirala svoje knjige: roman „Leti, leti” i slikopriču „ Anatomija”. Mudricama ona je ispričala…

Mila: Recite nam nešto o vašem životu. Gdje ste, kada rođeni, koju ste školu završili, jeste li udani i imate li djece?

Rođena sam 1964. g. u Senti. Završila sam Upravno-pravnu školu. Živim od 1991. godine u Petrinji, u Hrvatskoj. Imam dvoje djece, jednog sina od 30 g. i jednog od 17. g.

Dunja: Mi smo čuli da ste niže razrede pohađali na mađarskom jeziku. Kako Vam je bilo?

Da, išla sam do četvrtog razreda u školu na mađarskom jeziku. Bilo mi je lijepo, malo sam više učila, i mađarski jezik mi je tada bio kao materinjski jezik. Od petog do osmog razreda sam u školu išla na tadašnjem srpskohrvatskom jeziku.

Gabrijel: Kada ste počeli pisati? Što ste prvo objavili?

Počela sam pisati za školske novine koje su izlazile u našoj osnovnoj školi, zvale su se list „Mi”. Prvo sam objavila pjesmicu vezanu za moju simpatiju i ta pjesmica je postala jako popularna među mojim tadašnjim sedmašima, jer sam ja tada išla u sedmi razred, i onda se dogodio jedan klilk u mojoj glavi, tako da sam pisala i pisala i pisala i do danas nisam prestala.

Ivan: Zašto ste odlučili pisati za djecu?

Za djecu sam odlučila pisati u velikom dijelu zbog mog mlađeg sina kojemu sam dosta čitala priče za djecu, pjesmice za djecu i jednostavno sam se pronašla u tom svijetu, sviđale su mi se te lijepe poruke koje sam mogla slati kroz stihove. Tako da sam počela pisati i priče za djecu u kojima sam se trudila da te priče uvijek nose jednu poruku u sebi. I zato što su mi djeca jako draga, oni su mi najbolja i najiskrenija publika.

Dunja: Možete li nam reći nešto više o romanu „Leti, leti” koji je namijenjen tinejdžerima i kakvi su dojmovi čitatelja?15207-leti_leti-227x300

Do sada što sam čula, dojmovi su pozitivni. Roman „Leti, leti” je namijenjen tinejdžerima i bavi se problemima sa kojima se susreću tinejdžeri: kao što su ovisnost o drogi, alkoholu, o obiteljskom nasilju, o spolnosti, o ponašanju u tim kriznima godinama, o odnosima između roditelja i djece, o nekim stvarima o kojima bi djeca trebala znati ali ne saznaju dovoljno i o snalaženju u pronalaženju odgovora na takva pitanja na koja na žalost često ne mogu dobiti na pravom mjestu i na pravi način.

Mila: Kakvi su Vam planovi za budućnost i hoćete li uskoro objaviti nešto novo?

Nadam se da ću objaviti roman koji sam napisala sa svojom kolegicom i koji se bavi temom trgovanja ljudima konkretno trgovanja djecom. Željele smo skrenuti pozornost na društvene mreže, na služenje društvenim mrežama kao što je facebook, twiter,općenito na internet i o tom problemu koji je u zadnje vrijeme jako prisutan, osobito što se tiče trgovine djecom jer su djeca obično najčešće žrtva takvih nasilja.

Mila: Kako će se zvati roman?

Roman će se zvati za sada je radni naslov „Druga polovica mjeseca”, ali vidjet ćemo hoće li ostati na tome.

Gabrijel: Koliko imate godina?

Imam pesedet i dvije godine.

Mila: Tko je bio Vaš idol za pisanje?

Nisam imala nekog posebnog idola, kao mala sam jako puno čitala. Čitala sam kako domaće pisce tako i strane počevši od Grimmovih bajki, pa basne. Čitala sam domaće pisce koji su u vrijeme dok sam ja bila dijete bili popularni. To su bili Mato Lovrak, Sunčana Škrinjarić, Grigor Vitez i općenito pisce koji su pisali za djecu.

Ivan: Koju ste nagradu osvojili?

Osvojila sam književnu nagradu Albatros za najbolju knjigu odnosno zbirku pjesama u 2013. godini.

Koje su Vam omiljenje knjige drugih dječjih spisatelja?

Volim pročitati knjige Čarlsa Dikensa što se tiče stranih autora. Od domaćih autora volim pročitati knjige Sunčane Škrinjarić, volim čitati svoju kolegicu Silviju Šesto. Imam još par kolega sa kojima surađujem i volim ih čitati: Sonja Smolec, Zoran Pogrešić. Ima mnogo pisaca za djecu koji jako lijepo i puno pišu. I volim ih čitati.

Matija: Je li Vam bilo teško pričati na više jezika?

Nije mi bilo teško, jer djeca brzo uče. Kada se nalaziš u sredini gdje si okružen ljudima u kojoj se govori na više jezika, preostaje ti da i ti pričaš na više jezika.

Matija: Koje ste ocjene dobili kada ste radili lektiru?

Petice sam dobivala.

Lana: Sjećate li se prve pjesme koju ste objavili u školskim novinama?

Da, sjećam se prve pjesme, radilo se o jednim plavim očima i zvala se pjesma „U stvari”.

Lana: Na kom ste jeziku pričali kod kuće?

Pričala sam sa mamom isključivo na hrvatskom a u školi sam pričala i na mađarskom i na hrvatskom i na srpskom.

Iva: U knjizi Anatomija saznali smo da žensko srce kuca brže. Pišu li zbog toga žene bolju ljubavnu poeziju?naslovnica4-212x300

Naravno da pišu i bolju i iskreniju ljubavnu poeziju. Žene poeziju pišu samo srcem.

Iva: Što biste poručili današnjoj djeci.

Današnjoj djeci bih poručila ovako:

Veselite se, radujte se, budite sretni i neopterećeni. Iskoristite svoje vrijeme za igru, za druženje jer život kad vas primi u svoje kolo a to nastupa odmah negdje nakon osnovne škole onda ćete se vrlo rado sjećati tih trenutaka ali nećete imati više, na žalost toliko vremena za tako lijepe i ugodne trenutke i zato ih iskoristite što bolje možete.

Mila, Dunja, Ivan, Gabrijel, Iva, Lana i Matija

 

Licem u lice sa Jelenom Piuković

Jelena Piuković je profesorica matematike u Gimnaziji ‚‚Svetozar Marković”. U našoj školi je održala jedan sat na temu Svadeni običaji nekada. Ova tema je zanimala nas učenike 1., 2.,3. i 4. c razreda jer smo sudjelovali u projektu Nađe nasljeđe. Zanimalo nas je kako su nekada živjeli naši predci. Na našu sreću, Jelena Piuković se rado odazvala našem pozivu. Pripremili smo za nju nekoliko pitanja.

DSCN4347

Kako ste došli na ideju da napravite film o svatovskim običajima?

U sklopu Katoličkog društva za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović smo došli smo na ideju da snimimo film Svatovski narodni običaji Hrvata Bunjevaca u subotičkom kraju. Snimili smo dokumentarni film u režiji Rajka Ljubića u trajanju sat vremena.

Koliko dana je trebalo da napravite film?

Razgovori su trajali jedan dan. U Malo Bosni i na Đurđinu je snimanje trajalo jedan dan.

Je li padala kiša tijekom snimanja?

Nije, imali smo prekrasne dane tijekom snimanja. Gledali smo prognozu i prema tome smo se ravnali. Kada smo karucama dolazili u Đurđin bila je malo mokra zemlja.

Koje uloge su postojale u svatovima?

Nekada su se jako dobro znale uloge u svatovima. Postojali su tortari, pogačari, enge, mastalundžije,…

Znalo se što rade roditelji, što rade sestre, kum, stari svat, to su bili statusni simboli. Bilo je čast biti enga, mastalundžija, tortar. Svi svatovi su gledali u njih. Taj običaj je sada nestao.

Pogačari su imali  poslove vezano za kuhinju. Mislim da se ovaj običaj zadržao. To su posjetitelji koji donose mladoj pogaču od roditeljske kuće prve nedjelje nakon vjenčanja.

Tortari su bili sa ženske strane. Naime tadašnji običaj je bio da svatove slave posebno mladini a posebno mladoženjini rođaci.

Oko ponoći nakon večere su snašini rođaci dolazili nevjesti. To su pođani. Tada bi snaša dočekivala svoje goste pred vratima, ljubila ih a oni su je darivali novcem.

Rakijare su bile dvije mlade udate žene iz momkove rodbine. One su nosile darove u prosidbu. U maloj uređenoj košarici bile bi dvije bočice rakije, svileni rubac, rupčići, papirnate novčanice i jabuka. Ako se rakija primila tada bi se momkovoj rodbini poručilo da se djevojka želi udati za njega.

Sa koliko godina su se nekada mladi uzimali?

Cure su se mlade udavale, sa 18 godina a muški sa 19. godina

Kada i gdje su se upoznavali?

Upoznavali su se na prelima, na igrankama nediljom u crkvi.

Kada su se pravili svatovi?

U Korizmi i Adventu se nisu pravili svatovi. Tijekom poklada (između Bogojavljanja i završnih pokladnih dana) su se pravili svatovi, nakon Božića i između Božića i poklada. Jesensko vrijeme je bilo prikladnije dok je zimsko pokladno doba tražilo veće troškove.

Tko je zvao goste u svatove?

Mastalundžije, okićeni konjanici su zvali goste u svatove. Mastalundžije su bili okićeni cvijećem, perlicama i vrpcima, a na prsima konja su bili okićeni ručnici.

Kada su mlade počele nositi haljine?

Nisu sve snaše imale haljine. Nosila se svila, tamna svila KUMAŠA vrsta materijala od kog su se pravile haljine. Tridesetih i četrdesetih godina su se počele nositi bijele haljine.

Koji vam se svatovi više sviđaju oni iz prošlosti ili ovi danas? I recite nam što vam se sviđa danas a što vam se svidjelo u običajima nekada.

Svatovi koji su bili ranije imaju svoje prednosti. Svatovi su imali društveni događaj. Pripreme koje su se odvijale pre svatova su bile velike. Tetke su imale važnu ulogu i o svemu su vodile računa. Pripreme oko oblačenja, štafir, ručnici, haljine koje će mlada nositi kasnije. To je bilo skupo i neki su se čak nadmetali da to bude bogatije, da se o tome priča. Neki su imali skromne svatove ali su držali sve običaje o kojima smo pričali.

Mladi se tada nisu uopće poznavali . Neke su roditelji upoznali a neke nisu. Pošto danas nije tako, to bi bila prednost za običaje današnjih svatova.

Zadržala se veridba. Ranije su bili odvojeni svatovi. Okrećanje snaše je običaj koji je ostao.

Ali svi svatovi nose istu poruku saželjom da brak bude sretan.

Mila, Dunja, Ivan i Gabrijel

Licem u lice sa direktorom naše kole

Kada je izgrađena naša škola?

Naša škola je izgrađena 1871.

Kako se nekada zvala naša škola?Picture1

Od 1926 do 1941. zove se Državna osnovna (narodna) škola Biskup Antunović.  A od 1961. se zove OŠ ‘’Ivan Milutinović’’. Naša škola postoji  143. godine.

Da li je nekad postojala velika i mala škola?

Postojala je mala škola od četiri razreda, preko puta, sa tri učionice dok se nije izgradila škola na Prozivci.

Koliko dece ima u našoj školi?

Škola ima petsto deset učenika.

Kako se zvao direktor koji je bio prije Vas?

Prije mene je bila  Ana Jakšić direktorica.

Jeste li zadovoljni našim učenicima?

Zadovoljan sam, naravno.

Koliko se posao direktora razlikuje od posla učitelja?

Razlikuje se od posla učitelja i nastavnika, jednako je odgovoran.

Da li je teško biti direktor u obe škole?

Nije teško ako dobro sarađujem sa nastavnicima.

Šta ćete još učiniti za našu školu?

Krov na fiskulturnoj sali, popraviti i fasadu u školi u Maloj Bosni i raditi na učionici…

Po čemu se naša škola razlikuje od drugih?

Škola se nalazi u ogledu Ministarstva prosvete, ima dobre nastavnike i učenike.

Koliko dugo radite u školi?

U školi radim dvadeset i devet godina.

Sa koliko godina ste postali direktor naše škole?

Direktor ove škole sam postao sa četrdeset i jednom godinom.

Čime ste se bavili prije nego što ste postali direktor?

Prije nego što sam postao direktor bio sam učitelj ali sam predavao i matematiku u višim razredima.

Koje ste sve škole završili?

Završio sam Višu pedagošku akademiju  i Učiteljski fakultet.

Da li biste promenili svoj posao?

Svoj poziv ne bih nikada menjao.

Da li ste išli u ovu školu?

Ne, ja sam u osnovnu školu išao u OŠ ‘’Sveti Sava’’, tada se ona zvala ‘’Dvadeset i peti maj’’ koja se nalazi u Šandoru, Aleksandrovu.

Da liste bili dobar učenik?

Uglavnom jesam.

Jeste li nekad bili upisani u disciplinsku?

Verovatno da jesam.

Koji Vam je bio omiljeni predmet?

U srednjoj školi mi je omiljen predmet bila psihologija a u osnovnoj školi biologija.

Jeste li se nekada bavili novinarstvom?

Jesam, pet godina u Subotičkim novinama.

Imate li svoj hobi?

Da, pecanje.

Koliko dece imate?

Imam dvoje dece koji su već ljudi. Ponekad se osećam da ću teško izaći na kraj sa njima ali kad se sve završi onda sam zadovoljan što sam uspeo.

Opišite nam svog učitelja.

Vilov Ruža mi je bila učiteljica. Ona je bila strpljiva i pravedna.

Bavili ste se sportom?

Jesam.

Kojim?

Atletikom.

Koliko godina ste se atletikom bavili?

Devet godina.

Kako ste se počeli baviti sportom?

Društvo me je povelo na stadion.

Da li volite i danas atletiku?

Naravno da volim, ali volim i putovanja i društvo.

Ko Vam je bio trener?

Trener mi je bio Zurković Dragutin

Opišite nam nešto iz života Vaše škole.

Pravili smo puškice za kontrolni i nastavnike smo gledali da zapričamo sa temama koji oni vole.  Nastavnik srpskohrvatskog je voleo Zvezdu, nastavnik geografije je bio borac i pričao je o ratu. Nastavnica likovnog i nastavnik istorije su nas fizički kažnjavali.

U srednjoj školi su mi drugovi pomagali iz fizike, hemije i muzičkog.

Može li neka anegdota?

Išao sam u srednju školu

autobusom pošto je stajao blizu

moje kuće. I pošto učenici uvek

žure na autobus, tek kad sam došao

na stanicu video sam da sam došao

u sobnim papučama.

 

Licem u lice sa Veronom Galac, zamenicom direktora

Predstavite nam se ukratko.

Rođena sam u Subotici. Tu sam završila osnovnu, srednju i višu školu. Išla sam u Osnovnu školu Jovan Mikić, učiteljsku školu koja je trajala pet godina. Na Višoj pedagoškoj sam pohađala smer srpski i mađarski kao nematernji jezik. Petnaest godina sam provela u školskoj klupi.Picture2

U Osnovnoj školi Jovan Jovanović Zmaj sam se prvo zaposlila, na određeno vreme, a zatim sam dobila posao u našoj školi, 1979. godine, u novembru mesecu. Tu radim trideset i pet godina. Predavala sam mađarski jezik kao nematernji a zatim sam bila pola radnog vremena kao zamenica direktora i bibliotekarka.

Sa kim slavite Božić?

Božić provodim sa porodicom. Imam jednog unuka koji se zove Armand i ima godinu i po dana.

Kako provodite Božić i Novu godinu?

Za Badnje veče je cela porodica kod moje ćerke. Uveče odrasli odlaze na ponoćnicu u veliku crkvu, Crkva Svete Terezije.

Sledeći dan svi dolaze kod mene na ručak ali pre ručka se ide u crkvu. Taj dan je suprugu rođendan.

Da li kupujete poklone?

Kupujem poklone, skromne i prema uzrastu.

Kako ukrašavate kuću?

Ukrašavam kuću, jelku, stavljam sveće i ukrase.

Šta pripremate za Božić?

Na stol se prvo stavlja za Badnji dan jabuka, orah,  luk preliven medom, pasulj čorba, pečena riba, štrudla sa makom i guba, sitni kolači, torta. Pomaže mi ćerka u pripremi jela.

Kojim bojama je okićena Vaša jelka?

Crvena i zlatna kombinacija a kod ćerke je plavo srebrna.

Šta slavimo za Boćić?

Slavimo rođenje Isusa Hrista.

Šta bi vi poželeli našim učenicima?

Požela bih da sačuvaju tradiciju svojih roditelja.

 

Licem u lice sa psihologom naše škole

Ana

Predstavite se.

Ja sam Ana Miljački Matak. Radim u ovoj školi kao psiholog.

Opišite vaše školovanje.

Išla sam u ovu osnovnu školu, a nakon toga sam završila gimnaziju. Posle gimnazije

sam završila Filozofski fakultet.

Kako se zvala Vaša učiteljica?

Moja učiteljica se zvala Julijana Crnković.

Koliko dugo radite kod nas?

Od septembra ove školske godine.

Sviđa li Vam se?

Sviđa mi se jer ima puno vredne i pametne dece.

Opišite nam Vaš posao u našoj školi.

Pomažem deci u izboru srednje škole. Testiramo prvake. Pričam sa decom koja imaju problema sa ponašanjem. Deca dođu kada im je teško čitati i pisati, kada ih muče neki privatni problemi…

Recite nam kako biste pomogli djeci u učenju?

Tekst koji učiš prvo pročitaš površno. Zatim izdvojiš glavne delove. Čitaš tekst deo po deo i probaš da ispričaš svojim rečima.

Kako ste Vi učili?

Prvo sam pročitala ceo tekst, izdvojila najvažnije delove, ponovo pročitala te delove, a zatim ih pokušala prepričati svojim rečima.

Mila Kujundžić i Dunja Vojnić Hajduk 4.c

Oglasi