Pitaš me
Pitaš me
Volim li te
Još
Još uvijek
Ne usuđujem se
Uzvratiti ti
Protupitanjem
Još
Još uvijek
Ljiljana Jelaska je spisateljica za djecu i mlade. Rodom je iz Vojvodine, točnije iz Sente a danas živi i radi u Hrvatskoj. Nagrađivana je književnica, kaže da je čitanje njezina velika ljubav još od djetinjstva. Majka je dvojice sinova. U Subotici je dana 7.12.2015. učenicima hrvatskih odjela prezentirala svoje knjige: roman „Leti, leti” i slikopriču „ Anatomija”. Mudricama ona je ispričala…
Mila: Recite nam nešto o vašem životu. Gdje ste, kada rođeni, koju ste školu završili, jeste li udani i imate li djece?
Rođena sam 1964. g. u Senti. Završila sam Upravno-pravnu školu. Živim od 1991. godine u Petrinji, u Hrvatskoj. Imam dvoje djece, jednog sina od 30 g. i jednog od 17. g.
Dunja: Mi smo čuli da ste niže razrede pohađali na mađarskom jeziku. Kako Vam je bilo?
Da, išla sam do četvrtog razreda u školu na mađarskom jeziku. Bilo mi je lijepo, malo sam više učila, i mađarski jezik mi je tada bio kao materinjski jezik. Od petog do osmog razreda sam u školu išla na tadašnjem srpskohrvatskom jeziku.
Gabrijel: Kada ste počeli pisati? Što ste prvo objavili?
Počela sam pisati za školske novine koje su izlazile u našoj osnovnoj školi, zvale su se list „Mi”. Prvo sam objavila pjesmicu vezanu za moju simpatiju i ta pjesmica je postala jako popularna među mojim tadašnjim sedmašima, jer sam ja tada išla u sedmi razred, i onda se dogodio jedan klilk u mojoj glavi, tako da sam pisala i pisala i pisala i do danas nisam prestala.
Ivan: Zašto ste odlučili pisati za djecu?
Za djecu sam odlučila pisati u velikom dijelu zbog mog mlađeg sina kojemu sam dosta čitala priče za djecu, pjesmice za djecu i jednostavno sam se pronašla u tom svijetu, sviđale su mi se te lijepe poruke koje sam mogla slati kroz stihove. Tako da sam počela pisati i priče za djecu u kojima sam se trudila da te priče uvijek nose jednu poruku u sebi. I zato što su mi djeca jako draga, oni su mi najbolja i najiskrenija publika.
Dunja: Možete li nam reći nešto više o romanu „Leti, leti” koji je namijenjen tinejdžerima i kakvi su dojmovi čitatelja?
Do sada što sam čula, dojmovi su pozitivni. Roman „Leti, leti” je namijenjen tinejdžerima i bavi se problemima sa kojima se susreću tinejdžeri: kao što su ovisnost o drogi, alkoholu, o obiteljskom nasilju, o spolnosti, o ponašanju u tim kriznima godinama, o odnosima između roditelja i djece, o nekim stvarima o kojima bi djeca trebala znati ali ne saznaju dovoljno i o snalaženju u pronalaženju odgovora na takva pitanja na koja na žalost često ne mogu dobiti na pravom mjestu i na pravi način.
Mila: Kakvi su Vam planovi za budućnost i hoćete li uskoro objaviti nešto novo?
Nadam se da ću objaviti roman koji sam napisala sa svojom kolegicom i koji se bavi temom trgovanja ljudima konkretno trgovanja djecom. Željele smo skrenuti pozornost na društvene mreže, na služenje društvenim mrežama kao što je facebook, twiter,općenito na internet i o tom problemu koji je u zadnje vrijeme jako prisutan, osobito što se tiče trgovine djecom jer su djeca obično najčešće žrtva takvih nasilja.
Mila: Kako će se zvati roman?
Roman će se zvati za sada je radni naslov „Druga polovica mjeseca”, ali vidjet ćemo hoće li ostati na tome.
Gabrijel: Koliko imate godina?
Imam pesedet i dvije godine.
Mila: Tko je bio Vaš idol za pisanje?
Nisam imala nekog posebnog idola, kao mala sam jako puno čitala. Čitala sam kako domaće pisce tako i strane počevši od Grimmovih bajki, pa basne. Čitala sam domaće pisce koji su u vrijeme dok sam ja bila dijete bili popularni. To su bili Mato Lovrak, Sunčana Škrinjarić, Grigor Vitez i općenito pisce koji su pisali za djecu.
Ivan: Koju ste nagradu osvojili?
Osvojila sam književnu nagradu Albatros za najbolju knjigu odnosno zbirku pjesama u 2013. godini.
Koje su Vam omiljenje knjige drugih dječjih spisatelja?
Volim pročitati knjige Čarlsa Dikensa što se tiče stranih autora. Od domaćih autora volim pročitati knjige Sunčane Škrinjarić, volim čitati svoju kolegicu Silviju Šesto. Imam još par kolega sa kojima surađujem i volim ih čitati: Sonja Smolec, Zoran Pogrešić. Ima mnogo pisaca za djecu koji jako lijepo i puno pišu. I volim ih čitati.
Matija: Je li Vam bilo teško pričati na više jezika?
Nije mi bilo teško, jer djeca brzo uče. Kada se nalaziš u sredini gdje si okružen ljudima u kojoj se govori na više jezika, preostaje ti da i ti pričaš na više jezika.
Matija: Koje ste ocjene dobili kada ste radili lektiru?
Petice sam dobivala.
Lana: Sjećate li se prve pjesme koju ste objavili u školskim novinama?
Da, sjećam se prve pjesme, radilo se o jednim plavim očima i zvala se pjesma „U stvari”.
Lana: Na kom ste jeziku pričali kod kuće?
Pričala sam sa mamom isključivo na hrvatskom a u školi sam pričala i na mađarskom i na hrvatskom i na srpskom.
Iva: U knjizi Anatomija saznali smo da žensko srce kuca brže. Pišu li zbog toga žene bolju ljubavnu poeziju?
Naravno da pišu i bolju i iskreniju ljubavnu poeziju. Žene poeziju pišu samo srcem.
Iva: Što biste poručili današnjoj djeci.
Današnjoj djeci bih poručila ovako:
Veselite se, radujte se, budite sretni i neopterećeni. Iskoristite svoje vrijeme za igru, za druženje jer život kad vas primi u svoje kolo a to nastupa odmah negdje nakon osnovne škole onda ćete se vrlo rado sjećati tih trenutaka ali nećete imati više, na žalost toliko vremena za tako lijepe i ugodne trenutke i zato ih iskoristite što bolje možete.
Cijeli intervju možete preslušati:
Mila, Dunja, Ivan, Gabrijel, Iva, Lana i Matija
MUDRICE 